Prava vjera – to je povjerenje u Boga, a ne samo vjera u njegovo postojanje.
Danas mnogi vjernici ili oni koji se smatraju vjernicima, svoju vjeru svode isključivo na vjerovanje da Bog postoji, ili vide samo teološki aspekt duhovnog života.
Razgovarajući s vjernicima i nevjernicima, primijetio sam da kada govore o vjeri u Boga, u 90% slučajeva misle na to da jednostavno vjeruju u Njegovo postojanje. Neki idu dalje, shvaćajući da ako Bog postoji, On će nas sigurno suditi ili će nas barem pitati kako smo živjeli, što smo radili i kako smo se ophodili prema drugim ljudima.
Ljudi idu u crkvu, obavljaju obrede – bilo pravoslavne, katoličke ili protestantske – ali često ne razumiju jedan vrlo jednostavan fakt, ne prihvaćaju jednu vrlo jednostavnu istinu: vjera nije samo vjerovati u postojanje Boga, već Mu se potpuno povjeriti.
POVJERITI SE JE TEŽE NEGO VJEROVATI
A ovdje je sve mnogo složenije. Vjerovati da Bog postoji je lakše nego posvetiti Mu svoj život. Dovoljno je pogledati u nebo, oko sebe, zaviriti u svoje srce, osjetiti dodir topline sunca i svježinu vjetra, i misli će sigurno krenuti prema tome da sve to nije nastalo slučajno. Samo oni koji ne žele znati, ne žele razmišljati, ne žele priznati svu složenost ovog svijeta, koji nikako nije mogao stvoriti sam sebe, jednostavno se okreću od te istine koja im je pred očima.
Međutim, povjeriti se Bogu, osloniti se na Njega u svim aspektima i sferama svog života, mnogo je teže. Ovdje se prisjećam jednog vrlo poznatog vica: jedan čovjek, šetajući po planinama, pao je u provaliju. Negdje na pola puta između dna kanjona i vrha, za koji se srušio, bio je mali grm za koji se uhvatio i ostao visjeti. Nakon nekog vremena, nakon bezuspješnih pokušaja da se spasi, obratio se Bogu riječima: „Bože, ako postojiš, spasi me!“ I Bog mu je odgovorio: „Vjeruješ li Mi?“ – upita On. „Da, naravno“, odgovori nesretnik. „Onda pusti ruku“, reče Bog. Nad provalijom je zavladala tišina, a nakon nekog vremena začuo se očajnički uzvik: „Ima li ovdje još nekoga?!“
Ovaj vic vrlo dobro ilustrira razliku između činjenice da Bog postoji i povjerenja u Njega.
Upravo naše nesavršenstvo i nesposobnost da se oslonimo na Boga dovode nas do problema u kojima smo prisiljeni vikati k Njemu i moliti za pomoć, što nas u konačnici dovodi do potpunog oslanjanja na našeg Stvoritelja.
Ako želimo ne samo se zvati, već i biti vjernici, da ne samo ljudi, ne samo mi sami, već i Bog bude zadovoljan našom vjerom, nije dovoljno vjerovati da On postoji, da je On dobar, pomaže, voli, čuva, štiti i blagosilja. Važno je biti oni koji Mu potpuno vjeruju.
Razumijem da se češće obraćamo Bogu kada imamo poteškoće, probleme ili nedaće, ali čim se problemi riješe, ponekad zaboravimo čak i zahvaliti Mu za to. Štoviše, ne bismo morali tražiti izlaze iz slijepih ulica i problema u koje upadamo, da smo vjerovali Bogu, bili Mu poslušni, živjeli, donosili odluke i djelovali prema Njegovoj volji, izraženoj prije svega u Svetom Pismu.
I čini mi se potpuno beskorisno pozivati da Mu počnemo vjerovati, jer ako nas je zaista dotaknuo Duh Sveti, dotaknuo naše srce, proveo kroz dolinu pokajanja, kroz dolinu obnove, onda nam to ne treba objašnjavati.
Naša potreba za Bogom rađa se u spoznaji naše grešnosti. Razumijevanje Božjeg vodstva, Božje brige rađa se upravo u toj dolini smrtne sjene, gdje često, osim Boga, nema nikoga tko bi nam mogao pomoći. Tako nas upravo naše nesavršenstvo i nesposobnost oslanjanja na Boga na kraju dovode do tog oslanjanja.
Što mislite, jeste li već naučili oslanjati se na Boga prije nego što dođu problemi?
Pročitajte moj blog LIČNI BLOG.
Gledajte program «KAPLA».
Naše služenje očevima «OČINSTVO».
Korektor Татьяна Акимова
Sve ilustracije preuzete su sa sajtova Unsplash, pexels и pixabay, koji pružaju besplatnu licencu Creative Commons Zero (CC0) license, dajući pravo slobodnog korišćenja materijala postavljenih na tim sajtovima.
0 Комментарии